UNIVERZITET U SARAJEVUNauka · Dokumentovanje · Pamćenje
Logotip Instituta
UNIVERZITET U SARAJEVUInstitut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava

Dr. sc. Almir Grabovica

Univerzalna jurisdikcija i njemački krivični zakon: primjena u presudama za zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini

2025 · Stranice 131–151

Sažetak

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, mnogi zločini po međunarodnom pravu nisu mogli biti procesuirani pred domaćim sudovima usljed ratnih okolnosti, bilo zbog nedostatka kapaciteta, političke volje ili sigurnosnih ograničenja. Upravo u takvim okolnostima, univerzalna jurisdikcija nacionalnim sudovima pruža mogućnost da procesuiraju zločine poput genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, bez obzira na to gdje su počinjeni (prostorno) i ko ih je počinio. Predmetno istraživanje za osnovni cilj ima analizu primjenu univerzalne jurisdikcije kroz primjer Njemačke i slučaj Nikole Jorgića, koji je presuđen za počinjeni genocid nad Bošnjacima u Doboju 1992. godine. Njemačka praksa, kroz konkretan slučaj zločinca Nikole Jorgića, pokazuje da primjena ovog principa nije samo teorijskog karaktera, već da može biti efikasna i pravno utemeljena. Njemački Krivični zakonik i Zakon o međunarodnom krivičnom pravu omogućavaju sudovima da preuzmu nadležnost u slučajevima teških međunarodnih zločina počinjenih u inostranstvu, čak i kada počinilac ili žrtve nisu njemački državljani. Njemačka je, potpisivanjem i ratificiranjem međunarodnih konvencija, uključujući posebno Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. i Konvenciju protiv mučenja iz 1984, preuzela obavezu da procesuira počinioce najtežih međunarodnih zločina, bez obzira na njihovu teritorijalnu povezanost. Slučaj zločinca Nikole Jorgića predstavlja prvi značajan primjer primjene univerzalne jurisdikcije u praksi. Jorgić je optužen i osuđen za niz zločina nad bošnjačkim civilima u Doboju 1992, uključujući ubistva, zlostavljanja i protjerivanja, što je Dr. sc. Almir Grabovica Vrhovni sud u Düsseldorfu okarakterizirao kao genocid. Presuda pokazuje da nacionalni sudovi mogu efikasno djelovati kao čuvari međunarodne pravde, te da državne granice ne mogu štititi počinioce od odgovornosti. Ovaj slučaj također potvrđuje da odgovornost za genocid ne zastarijeva i da pravda može biti ostvarena čak i kada lokalne vlasti nisu u mogućnosti ili voljne sprovesti sudski proces. Primjena univerzalne jurisdikcije kroz njemačko pravosuđe šalje jasnu poruku međunarodnoj zajednici da zaštita osnovnih ljudskih prava i temeljnih normi međunarodnog prava predstavlja obavezu svih država. Presuda Nikoli Jorgiću jasno pokazuje da počinioci genocida ne mogu izbjeći odgovornost, bez obzira na mjesto počinjenja zločina ili svoje državljanstvo. Ona, također, doprinosi procesu suočavanja s prošlošću, priznavanju patnji žrtava i jačanju svijesti o potrebi sprečavanja budućih zločina.

Abstract

During the aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina, many crimes under international law could not be prosecuted before domestic courts due to wartime circumstances, whether because of a lack of capacity, political will, or security constraints. In such circumstances, universal jurisdiction enables national courts to prosecute crimes such as genocide, war crimes, and crimes against humanity regardless of where they were committed or who committed them. The main objective of this paper is to analyze the application of universal jurisdiction through the example of Germany and the case of Nikola Jorgić, who was convicted of committing genocide against Bosniaks in Doboj in 1992. German judicial practice, through the specific case of Nikola Jorgić, demonstrates that the application of this principle is not merely theoretical but can be effective and firmly grounded in law. The German Criminal Code and the Code of Crimes Against International Law enable courts to assume jurisdiction in cases of serious international crimes committed abroad, even when UNIVERZALNA JURISDIKCIJA I NJEMAČKI KRIVIČNI ZAKON: PRIMJENA U PRESUDAMA ZA ZLOČIN GENOCIDA U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI neither the perpetrator nor the victims are German nationals. By signing and ratifying international conventions, particularly the 1948 Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide and the 1984 Convention Against Torture, Germany accepted the obligation to prosecute perpetrators of the most serious international crimes regardless of territorial connection. The case of Nikola Jorgić represents the first significant example of the application of universal jurisdiction in practice. Jorgić was charged and convicted for a series of crimes against Bosniak civilians in Doboj in 1992, including killings, abuse, and deportations, which the Higher Regional Court in Düsseldorf characterized as genocide. The verdict demonstrates that national courts can act effectively as guardians of international justice and that state borders cannot protect perpetrators from accountability. This case also confirms that responsibility for genocide is not subject to any statute of limitations and that justice can be achieved even when local authorities are unable or unwilling to conduct judicial proceedings. The application of universal jurisdiction through the German judiciary sends a clear message to the international community that the protection of fundamental human rights and the basic norms of international law is an obligation shared by all states. The conviction of Nikola Jorgić clearly demonstrates that perpetrators of genocide cannot escape accountability, regardless of where the crime was committed or their nationality. It also contributes to the process of confronting the past, acknowledging the suffering of victims, and strengthening awareness of the need to prevent future crimes.

Otvorite rad u PDF-u ↗

← Povratak na broj Godišnjaka